Kulturni marksizam
Kulturni marksizam ili kulturni boljševizam (uljudbeni marksizam/boljševizam; njem. Kulturmarxismus, engl. Cultural Marxism) je termin koji je prihvaćen – osobito u krugovima desničara (pogotovo krajnjih desničara i alternativne desnice) u SAD-u – za djelovanja intelektualaca na lijevoj strani političkog spektra, kojima se pripisuje vođenje »akademskog i intelektualnog kulturalnog rata« čiji cilj je navodno »sustavno uništiti zapadnu kulturu i tradicije«.[1][2]
Neki autori u najnovije vrijeme ukazuju da ne postoji takav ljevičarski kulturalni rat protiv zapadne kulture i tradicija, te nalaze da širenje predodžbe o kulturnom marksizmu predstavlja teoriju urote, te dokazuju da ta teorija urote sadržava i antisemitske elemente.[3][4][5] Drugi autori, pak, termin »kulturni marksizam« koriste kako bi naprosto opisali marksistička nastojanja da ostvare kulturalni utjecaj u društvima zapadnih zemalja, bez nekih iskazivanja desničarskih antagonizama prema ljevici.[6]
Belgijski politolog Jerome Jamin ukazuje da je termin »kulturni marksizam« korišten i od strane ljevičara i od strane desničara kao iskaz posve otvorenih nastojanja marksizma da pridonesu temeljitoj promjeni društva, ali se kao politički korektni termin za takva nastojanja promovira u najnovije vrijeme naziv »kritička teorija« (kojega utjecajni marksist Douglas Kellner 2018. godine posve izričito koristi kao sinonim za – »kulturni marksizam«),[7][8] a autore koji nastavljaju koristiti termin »kulturni marksizam« se etiketira kao »teoretičare urote«.[9][10]
Kao izdanak zapadnog marksizma (pogotovo misli Antonija Gramscija i Frankfurtske škole) čija popularnost kao metode izučavanja kulture raste 1960-tih, kulturni marksizam (tj. »kritička teorija«) tvrdi da povijesne pojave koje izgledaju kao tradicionalni kulturni fenomen u zapadnom društvu – primjerice težnja za individualnim postignućima povezana s kapitalizmom, nacionalizmom, nuklearnom obitelji, uloge spola, rase i drugi oblicima kulturnog identiteta[2] – predstavljaju tek prikaze povijesnih zbivanja koji se koriste radi opravdanja i održavanja postojeće hijerarhije. Kulturni marksisti koriste marksističke metode (povijesna istraživanja, identifikacija gospodarskog interesa, proučavanje međusobno uvjetovanih odnosa između dijelova društvenog poretka) u nastojanju da protumače složenost moći u suvremenom društvu, te kako bi mogli kritizirati ono što je – kako kulturni marksisti predlažu – prirodno, ali je u stvari ideološki određeno.
Neki autori pozivaju na oprez, jer konzervativci nerijetko identificiraju liberalne ideje s kulturnim marksizmom – makar je marksizam vrlo različit od liberalizma.[11]
Prema Douglasu Kellneru, profesoru na UCLA i kritičkom teoretičaru, »mnogi marksistički teoretičari 20. stoljeća u rasponu od Györgya Lukácsa, Antonija Gramscija, Ernsta Blocha, Waltera Benjamina, i Theodora Adorna do Fredrica Jamesona i Terryja Eagletona poslužili su se marksističkom teorijom kako bi analizirali kulturne obrasce u odnosu na njihovu proizvodnju, njihovo usađivanje u društvo i povijest, te njihov utjecaj na publiku i društveni život.«[12][13]
U djelu Dijalektika prosvjetiteljstva iz 1947. godine, Theodor Adorno i Max Horkheimer su nastojali objasniti zašto tlačiteljski karakter kapitalizma (za njih, nema nikakve sumnje da je tlačenje bitni element kapitalizma) nije izazvao revolucije kako se nadao Marx. Odgovor su našli u masovnoj kulturi, koju kapitalizam proizvodi slično kao što proizvodi i materijalne stvari. Kapitalizam u popularnoj kulturi stvara sadržaje, čija je svrha stimuliranje konzumerizma i stvaranja profita. Kritičkim odnosom prema predodžbama koje širokim narodnim masama nameće kapitalistička industrija i s njom povezana kultura, prema mišljenju Adorna i Horkheimera može se pridonijeti oslobođenju čovjeka.[14]
Frankfurtska škola je naziv koji se obično koristi radi opisivanja grupe intelektualaca koji su u jednom ili drugom trenutku tijekom nekoliko desetljeća bili povezani s Institutom za društvena istraživanja Sveučilišta u Frankfurtu; tu su uključeni Theodor Adorno, Max Horkheimer, Ernst Bloch, Walter Benjamin, Erich Fromm, Herbert Marcuse, Wolfgang Fritz Haug i Jürgen Habermas. 1930-tih Institut za društvena istraživanja je bio prisiljen na zatvaranje zbog uspona nacističke stranke; stoga se 1933. preselio iz Njemačke u Ženevu a godine 1934. u New York, gdje je postao povezan s Columbia University. Njegov časopis »Zeitschrift für Sozialforschung« u skladu s tim je preimenovan u »Studies in Philosophy and Social Science« (»Proučavanja filozofije i društvenih znanosti«). U tom je trenutku počeo stvarati svoje najvažnije radove, primivši povoljne reakcije unutar američke i engleske akademske zajednice.
Među ključnim radovima Frankfurtske škole bili su Adornova »o popularnoj glazbi«, koja je napisana zajedno s Georgeom Simpsonom i objavljena u časopisu »Studij filozofije i društvene znanosti« 1941. godine. Adorna je zabrinula pojava uniformnosti u suvremenom masovnom društvu i prebacivanje individualnog umjetničkog izražavanja u masovnu proizvodnju standardiziranih roba. Tvrdio je da je popularna glazba po dizajnu i promociji »potpuno neprijateljski nastrojena prema idealu individualnosti u slobodnom, liberalnom društvu«,[15] te je ustvrdio da je kultura ojačala »apsolutnu moć kapitalizma«.[16] Vrlo je zapaženo i »Preispitivanje industrije kulture«, Adornovo radijsko predavanje iz 1963. godine.[17]
Nakon 1945. godine dio tih preživjelih marksista vratio se kako u Zapadnu tako i u Istočnu Njemačku. Adorno i Horkheimer su se godine 1953. vratili u Frankfurt i obnovili ondje Institut. U Zapadnoj Njemačkoj u kasnim 1950.-tim i ranim 1960.-tim je oživjeli interes za marksizam proizveo novu generaciju marksista koji su se bavili analiziranjem tema poput kulturnih promjena koje se odvijaju u fordističkom kapitalizmu, utjecaja novih vrsta popularne glazbe i umjetnosti na tradicionalne kulture, te održavanje diskursa političkog poštenja u javnoj sferi.[18] Ovo obnovljeno zanimanje bilo je istaknuto u časopisu »Das Argument«. Tradicija misli povezane s Frankfurtskom škola je kritička teorija.
Svojevrsni klimaks doživjele su teorije kulturnog marskizma u studentskim prosvjedima širom Europe 1968. godine, gdje nalazimo glasnogovornika studenskih demonstranata u Njemačkoj Rudija Dutschkea, koji stvara sintagmu o »dugom maršu kroz institicije« – to je bila njegova jezgrovita interpretacija Gramscijevih ideja o procesu gdje ljevičarski intelektualci trebaju demokratske institucije postupno iskoristiti radi uvođenje revolucionarnih promjena.
Termin »kulturni marksizam« je korišten od strane konzervativaca za označavanje sustava vrijednosti koje su, po njima, u suprotnosti s osnovnim tradicijskim vrijednostima zapadnog društva i kršćanske vjere.[19] Konzervativni kritičari smatraju da je marksističko »podrivanje« u maniri frankfurtske škole istinska svrha tzv. političke korektnosti[20] i multikulturalizma, koji se od strane konzervativaca nerijetko poistovjećuju s kulturnim marksizmom.[21]
- ↑ Berkowitz, Bill. 15. kolovoza 2003. 'Cultural Marxism' Catching On. Southern Poverty Law Center (engleski). Pristupljeno 11. lipnja 2019.
- ↑ a b Merquior, J.G.(1986).Western Marxism, University of California Press/Paladin Books,ISBN 0586084541
- ↑ Jay, Martin. Dialectic of Counter-Enlightenment: The Frankfurt School as Scapegoat of the Lunatic Fringe. Skidmore College (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 24. studenoga 2011. Pristupljeno 11. lipnja 2019.
- ↑ Paul Jackson, Anton Shekhovtsov. 10. travnja 2015. The Post-War Anglo-American Far Right: A Special Relationship of Hate. Google knjige (engleski). Pristupljeno 11. lipnja 2019.
- ↑ Nigel Copsey, John E. Richardson. 10. travnja 2015. Cultures of Post-War British Fascism. Google knjige (engleski). Pristupljeno 11. lipnja 2019.
- ↑ Dennis L. Dworkin. 1997. Cultural Marxism in Postwar Britain: History, the New Left, and the Origins of Cultural Studies (engleski). Duke University Press. Pristupljeno 22. ožujka 2021.
- ↑ Dominic Green. 28. ožujka 2019. What’s wrong with ‘cultural Marxism’? (engleski). The Spectator. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. siječnja 2021. Pristupljeno 22. ožujka 2021.
- ↑ Douglas Kellner. 2018. Douglas Kellner. Douglas Kellner. Pristupljeno 22. ožujka 2021.
- ↑ Jérôme Jamin. 2018. Cultural Marxism: A survey (engleski). Religion Compass 12(1-2):e12258. Pristupljeno 23. veljače 2021.
- ↑ K. R. Bolton. Cultural Marxism: Origins, Development and Significance (PDF) (engleski). The Journal of Social, Political and Economic Studies, Volume 43, Number 3 & 4, Fall & Winter 2018. Pristupljeno 22. ožujka 2021.
- ↑ Olly Singleton. 21. srpnja 2020. The Problem With Peterson’s ‘Cultural Marxism’ (engleski). The Indiependent. Pristupljeno 22. ožujka 2021.
- ↑ "Cultural Marxism and Cultural Studies" by Douglas Kellner
- ↑ "HERBERT MARCUSE", by Douglas Kellner
- ↑ Shalon van Tine. 20. ožujka 2020. Adorno and the Culture Industry (engleski). Pristupljeno 22. ožujka 2021.
- ↑ Adornova i Horkheimerova studija "Kulturna Industrija: Prosvjetljenje kao masovno zavaravanje" Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2013. (Wayback Machine), izvorno poglavlje u »Dijalektici prosvjetiteljstva« (1947.)
- ↑ [Theodor W. Adorno and Max Horkheimer "Enlightment as mass deception"], Dialectic of Enlightenment. London: Verso, 1979, 120-167 (originally published as: Dialektik der Aufklärung. Amsterdam: Querido, 1947).
- ↑ predavanje na sveučilišnom radiju, prijevod na engleski. Inačica izvorne stranice arhivirana 29. listopada 2013. Pristupljeno 24. listopada 2013.
- ↑ "The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a category of Bourgeois Society" Jürgen Habermas Arhivirana inačica izvorne stranice od 10. lipnja 2014. (Wayback Machine), izdanje MIT, Cambridge, 1991.
- ↑ "Who stole our culture", 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. kolovoza 2013. Pristupljeno 23. listopada 2013. journal zahtijeva
|journal=
(pomoć) - ↑ "Political Correctnes/Cultural Marxism" Arhivirana inačica izvorne stranice od 31. ožujka 2015. (Wayback Machine), "discoverthenetworks.org" (Adapted from: "Political Correctness": A Short History of an Ideology," edited by William Lind, November 2004), pristupljeno 18.08.2014.
- ↑ "Twin evils : political correctness and multiculturalism" Arhivirana inačica izvorne stranice od 19. kolovoza 2014. (Wayback Machine), Tim Burton za "Brenner Brief", 04.05.2014.
|